Operacija – da ili ne? Ključni faktori za donošenje ispravne odluke

Kada je operacija nužna i neizbježna te kako procijeniti postoje li drugačija rješenja?

Kad vam liječnik predloži operaciju, prirodno je da se pojavi niz pitanja i dvojbi. Malo tko ostane ravnodušan. Ključno pitanje koje se nameće glasi: operacija – da ili ne? Je li operacija zaista neizbježna ili postoji drugi način koji bi mogao dati jednako dobre rezultate? Često pacijenti traže drugo, pa i treće mišljenje, kako bi bili sigurni da donose najbolju moguću odluku. No, što kada različiti stručnjaci preporučuju različite pristupe? Kako znati kome vjerovati i na temelju kojih faktora donijeti odluku?

U nekim situacijama operacija je neizbježna. Ozbiljni prijelomi, puknuća ligamenata, deformacije koje otežavaju kretanje ili hitna neurološka stanja zahtijevaju brzu reakciju. Što prije se provede zahvat, to su bolji ishodi. Pravovremena reakcija sprječava daljnja oštećenja, smanjuje rizik od dugotrajne nesposobnosti i omogućuje bolji funkcionalni oporavak.

S druge strane, postoje stanja kod kojih operacija nije uvijek prvi i jedini izbor. Kod kronične boli, degenerativnih promjena ili problema s pokretljivošću često postoji mogućnost konzervativnog liječenja koje može dati jednako dobre rezultate. U takvim slučajevima, odluka o operaciji postaje složenija – treba procijeniti rizike, očekivane koristi i dugoročne posljedice na kvalitetu života.

Kod nekih pacijenata operacija se doživljava kao brzo i konačno rješenje problema. Međutim, ona nosi određene rizike, moguće komplikacije, dugotrajan oporavak i potrebu za dodatnim rehabilitacijskim postupcima, a počesto se ne rješava osnovni uzrok koji je doveo do određenog stanja. Stoga je ključno razumjeti kada je operacija doista potrebna i postoje li druga moguća rješenja.

Zašto su mišljenja podijeljena?

Pacijenti se često susreću s različitim mišljenjima medicinskih stručnjaka, što dodatno otežava donošenje odluke. Jedan liječnik može preporučiti hitnu operaciju, drugi konzervativno liječenje, a treći predložiti odgodu i dugoročnije praćenje.

Zašto dolazi do tih razlika?

Odgovor leži u različitim medicinskim pristupima:

• Konvencionalna medicina usmjerena je na prepoznavanje anatomskih ili patoloških promjena pomoću dijagnostičkih metoda kao što su magnetska rezonanca, CT i rendgenske snimke. Ako je prisutno jasno vidljivo oštećenje ili lezija (npr. puknuće, tumor, teška upala), često se pristupa kirurškim ili farmakološkim intervencijama koje ciljaju na konkretni problem.
• Funkcionalna medicina – Usmjerena je na biomehaničku procjenu pokreta i analizu kako određene (postojeće) strukturne promjene doista utječu na funkcionalnost tijela. Naglasak je na cjelokupnom stanju organizma i uzročno-posljedičnim vezama između različitih sustava. Osobita se pažnja pridaje prehrani, načinu života, okolišu i psihološkim čimbenicima koji mogu doprinijeti nastanku ili održavanju bolesti.

Mnogi specijalisti (primjerice ortopedi i kirurzi) prirodno se orijentiraju na anatomska oštećenja i njihovo kirurško rješavanje, dok su fizijatri, fizioterapeuti, osteopati i slične struke sklonije funkcionalnom pristupu, koji uključuje rehabilitaciju, ciljane vježbe i promjene životnih navika.

Optimalno je pri donošenju odluke o operaciji kombinirati oba pristupa: uzeti u obzir radiološke nalaze (MRI, rendgen, CT) i provesti funkcionalnu procjenu kretanja, snage i boli. Na taj se način donosi informirana odluka o liječenju koja u obzir uzima i „vidljive” patološke promjene i cjelokupno funkcioniranje organizma.

U medicinskoj literaturi sve je više istraživanja koja ukazuju na to da određeni zahvati možda nisu toliko nužni kao što se nekad smatralo. Jedan od takvih primjera je istraživanjee pod naslovom Artroskopska parcijalna meniscektomija u usporedbi s „lažnom” operacijom kod degenerativnog puknuća meniska (Arthroscopic Partial Meniscectomy versus Sham Surgery for a Degenerative Meniscal Tear), objavljenom 2013. godine u prestižnom časopisu New England Journal of Medicine (NEJM), pokazalo se da nema značajne razlike između skupine s pravim operativnim zahvatom i skupine s lažnom (sham) operacijom u smislu ublažavanja boli, poboljšanja funkcije koljena te subjektivnog zadovoljstva pacijenata. Ta je spoznaja bitno utjecala na kliničku praksu, budući da je istaknula kako se degenerativno oštećenje meniska, bez jasnih mehaničkih simptoma (poput zakočenja koljena), često može uspješno liječiti konzervativnim metodama,  fizikalnom terapijom, vježbama jačanja mišića i promjenama životnih navika.

Studija je provođena u sklopu tzv. FIDELITY projekta (Finnish Degenerative Meniscal Lesion Study) i uspoređivala je učinke artroskopske djelomične meniscektomije s lažnom operacijom kod bolesnika s degenerativnim oštećenjem meniska. Istraživanje je snažno odjeknulo u stručnoj zajednici, prvenstveno jer su takve promjene koljena vrlo česte u osoba srednje i starije životne dobi, gdje je kirurška intervencija do tada mahom bila rutinski zahvat.

Ovo je istraživanje potaknulo promjene u smjernicama ortopedske prakse, smanjilo broj nepotrebnih artroskopskih zahvata na koljenu u starijoj populaciji i još se uvijek smatra jednim od najvažnijih randomiziranih kontroliranih ispitivanja (RCT) na području liječenja degenerativnih meniskalnih lezija.

U studiju je bilo uključeno 146 pacijenata u dobi od 35 do 65 godina, s kliničkim simptomima degenerativnog puknuća meniska koje se nije povuklo nakon konzervativnog liječenja. Svi su nasumično (randomizirano) raspoređeni u dvije skupine: jedna je prošla pravu artroskopsku djelomičnu meniscektomiju, a druga jednaku proceduru bez stvarne intervencije na menisku (sham operacija), pri čemu bolesnici nisu znali kojoj skupini pripadaju (dvostruko slijepa metoda). Ispitanici su potom praćeni tijekom 12 mjeseci. Istraživanje su vodili dr. Raine Sihvonen, dr. Mika Paavola i dr. Antti Malmivaara, stručnjaci iz područja ortopedije i javnog zdravstva.

Neovisno o provedenim istraživanjima, važno je istaknuti kako je bitno da se odluka o operaciji donosi individualno za svakog pacijenta na osnovi temeljite medicinske procjene, a u idealnom slučaju uključuje suradnju više stručnjaka iz različitih područja. Kirurzi, fizijatri, ortopedi i fizioterapeuti imaju komplementarne uloge u procjeni pacijentovog stanja, a cilj svakog medicinskog tima jest pronaći optimalno rješenje koje će donijeti najbolje funkcionalne rezultate. Individualizirani pristup, uzimanje u obzir specifičnih potreba pacijenta i zajednička odluka između pacijenta i liječnika ključni su u odabiru odgovarajuće terapije.

Koji su ključni faktori pri odluci?

1. Je li problem posljedica traume ili kroničnog procesa?

Ako je problem posljedica ozbiljne akutne ozljede, poput frakture ili teške dislokacije, kirurški zahvat često je neizbježan jer tijelo samo ne može sanirati tako velika i značajna oštećenja. Kod takvih trauma dolazi do mehaničkog prekida kontinuiteta kosti, tetive ili ligamenta, a daljnje odgađanje liječenja može uzrokovati nepravilno cijeljenje, trajni deformitet ili kroničnu nestabilnost zgloba. S druge strane, ako se simptomi razvijaju postupno, moguć je scenarij da su posrijedi degenerativni procesi, mišićna slabost, loša posturalna mehanika ili biomehanički disbalans. U takvim se slučajevima u praksi često primjenjuju konzervativne metode poput fizikalne terapije, ciljanih vježbi (kineziterapija), manualnih tehnika te promjena životnih navika.

Posebno je važno naglasiti da i kod traumatskih ozljeda, poput djelomičnih puknuća ligamenata, pravodobno započeta rehabilitacija može značajno pridonijeti boljem funkcionalnom oporavku, a time i smanjiti potrebu za kirurškim zahvatom. Napredne metode dijagnostike (MRI, ultrazvuk) i kontinuirano praćenje funkcionalnog statusa pacijenta omogućuju preciznije razlikovanje ozljeda koje traže neodgodivu operaciju od onih gdje postoji prostor za konzervativni pristup. Stoga je individualna procjena svakog slučaja ključna: ovisi o vrsti i opsegu oštećenja, ali i o tome kako tijelo reagira na inicijalne metode liječenja.

2. Koliko su dob i životni stil važni faktori?

Dob pacijenta i način života često presudno utječu na sposobnost regeneracije i izbor optimalnog pristupa liječenju. Mlađi pacijenti imaju bolji kapacitet cijeljenja tkiva, bolju elastičnost mišića i ligamenata te su obično spremni na intenzivniju rehabilitaciju, što često nudi mogućnost konzervativnog liječenja ako ozljeda nije kritična. Kod starije populacije, osobito ako su prisutne degenerativne promjene (npr. artroza ili osteoporoza), ponekad je operacija nužan korak kako bi se spriječile daljnje komplikacije ili ispravno sanirale postojeće deformacije.
Međutim, čak i kod starijih pacijenata, kvalitetno planirana rehabilitacija (prije i nakon operacije) može smanjiti rizik od nuspojava, poboljšati funkcionalni oporavak i skratiti vrijeme mirovanja. U konačnici, ključno je procijeniti i druge čimbenike poput razine tjelesne aktivnosti, posturalnih navika, radnih uvjeta te prisutnosti kroničnih bolesti (npr. šećerne bolesti ili kardiovaskularnih problema). Osoba koja se redovito bavi tjelesnom aktivnošću, održava primjerenu tjelesnu težinu i ima dobru mišićnu potporu može odgoditi ili čak izbjeći operaciju, dok će se kod sjedilačkog načina života i uznapredovalih degenerativnih promjena često pokazati da je kirurški zahvat najizglednija opcija. U svakom slučaju, multidisciplinaran pristup i individualizirane smjernice (ortopeda, fizijatra, fizioterapeuta, kardiologa, nutricionista) daju najbolju procjenu kad je operacija doista potrebna, a kada se konzervativnim metodama mogu postići jednako zadovoljavajući rezultati.

3. Psihološki aspekti: Strah od operacije ili preferencija za kirurški zahvat

Psihološki faktori ključni su u procesu odlučivanja o operaciji. Strah od kirurškog zahvata može dovesti do odgađanja potrebne operacije, dok neki pacijenti mogu preferirati operaciju kao brže rješenje svojih zdravstvenih problema. Ponekad, pacijenti koji su suočeni s dugotrajnim bolovima i funkcionalnim ograničenjima mogu doživjeti osjećaj tjeskobe ili frustracije zbog neizvjesnosti, što ih može potaknuti na traženje što bržih rješenja, uključujući kirurški zahvat. Strah može također utjecati na emocionalnu i mentalnu dobrobit pacijenta, uzrokujući nesigurnost i smanjenje povjerenja u liječenje, što dodatno utječe na proces odlučivanja. S druge strane, postoji i tzv. “fear of missing out” (FOMO) fenomen, kada pacijenti zbog straha od propuštanja operativne intervencije prekomjerno traže kirurške opcije, zanemarujući konzervativne terapije koje mogu biti jednako učinkovite.

Psihološka priprema pacijenta, uz savjetovanje i podršku, može značajno pomoći u smanjenju stresa i donijeti jasniju odluku, kao i povećati šanse za uspješan oporavak. Otvorena komunikacija s liječnicima i razumijevanje svih opcija pomažu pacijentima da donesu najbolju odluku za svoje zdravlje.

Prema istraživanju pod naslovom Psihološka priprema i postoperacijski ishodi kod odraslih osoba koje se podvrgavaju kirurškom zahvatu uz opću anesteziju (Psychological preparation and postoperative outcomes for adults undergoing surgery under general anaesthesia), koje su proveli dr. Rachael Powell, dr. Azize Manyande i suradnici, a objavljenom 2016. godine u prestižnoj bazi Cochrane Database of Systematic Reviews, pokazalo se da odgovarajuća psihološka priprema pacijenata može smanjiti bol i negativne emocije nakon operacije, te čak skratiti prosječno vrijeme boravka u bolnici za približno pola dana. Ovo je istraživanje nastalo kao sustavni pregled (review) 105 ranije provedenih studija, koje su sveukupno obuhvatile 10.302 sudionika.

Budući da se rad usredotočio na pacijente koji su trebali proći planiranu operaciju uz opću anesteziju, znanstvenici su analizirali različite tehnike psihološke pripreme, poput kognitivnih i bihevioralnih intervencija, tehnika opuštanja, hipnoze te savjetovanja o samom postupku (npr. što očekivati tijekom i nakon zahvata). Uključene studije pratile su pacijente do jednog mjeseca nakon operacije, pri čemu su mjerene stavke poput intenziteta boli, brzine oporavka i razine anksioznosti.

Prikupljeni podaci ukazali su na to da dobro osmišljena i individualizirana psihološka priprema može značajno ublažiti operativni stres, a nema naznaka da bi takve intervencije mogle štetiti pacijentima. Istraživanje je time postavilo čvrste temelje za buduće smjernice o važnosti edukacije, savjetovanja i emocionalne podrške uoči planiranih operativnih zahvata.

Rezultati studije su široko prihvaćeni u međunarodnoj medicinskoj zajednici i smatraju se važnim dodatkom u stvaranju sveobuhvatnog pristupa pacijentu prije i nakon kirurških zahvata.

Što kada se simptomi ne poprave ili se pogoršaju nakon operacije?
Iako je operacija često nužna u slučajevima akutnih trauma i teških oštećenja, nije neobično da se kod kroničnih stanja (bez jasne ozljede, pada ili udarca) simptomi i dalje nastave, a ponekad i pogoršaju. Razlog je najčešće taj što sam kirurški zahvat ne otklanja glavne uzroke,  poput loše posturalne mehanike, mišićne slabosti, prekomjerne tjelesne težine ili drugih biomehaničkih i životnih čimbenika koji su doveli do oštećenja.

Zato je ključno provesti:
• Detaljnu funkcionalnu procjenu uz temeljite nalaze, kako bi se precizno utvrdilo stanje i optimalan plan tretmana.
• Cjelovitu rehabilitaciju i korekciju navika, prije i nakon operacije, s ciljem boljeg oporavka i dugoročnih rezultata.
• Multidisciplinarni pristup, koji uključuje suradnju fizijatra, fizioterapeuta, kinezioterapeuta, kirurga i nutricionista, kako bi se osigurao sveobuhvatan i stručan tretman.

Kad se na vrijeme otkriju i isprave dublji uzroci, oporavak će biti brži, a mogućnost dugotrajnog uspjeha veća. Operacija je „mehaničko rješenje“ određenog problema, no pravim planom rehabilitacije i promjenama životnih navika spriječit će se nove komplikacije i osigurati bolji funkcionalni ishod.

Zaključak: Operirati ili ne? Sve ovisi o kontekstu

Dijagnostički nalazi igraju ključnu ulogu u donošenju odluke o operaciji, no važno je sagledati ih u širem kontekstu, zajedno s detaljnom analizom simptoma, funkcionalnih ograničenja i mogućnosti liječenja.

Pravilna priprema, sveobuhvatna rehabilitacija i individualizirani pristup neophodni su za postizanje najboljih mogućih rezultata, bilo da se pacijent odluči za operaciju ili konzervativno liječenje.

Osim što analiziramo trenutno stanje, tražimo i stvarni uzrok problema. Na taj način ne rješavamo samo posljedicu, već i sam korijen disfunkcije, čime dugoročno pomažemo pacijentu da izbjegne ponavljanje tegoba i osigura bolju kvalitetu života.”, istaknuo je Tomas, odgovarajući na pitanje o svojim dosadašnjim iskustvima.

Zaključio je da su operativni ishodi bolji ako pacijent uz postoperativnu rehabilitaciju provede i kvalitetnu prijeoperativnu rehabilitaciju, što smanjuje mišićnu atrofiju, poboljšava stabilnost i omogućuje brži povratak normalnim aktivnostima.

Kada promišljate o operaciji, postavite si sljedeća pitanja:

• Jesu li iscrpljene sve konzervativne metode liječenja?
• Ima li operacija jasnu prednost nad drugim mogućnostima?
• Jeste li razgovarali s više stručnjaka i istražili sve opcije?

Najpouzdanija odluka donosi se uz savjet stručnjaka koji analiziraju vaš slučaj iz svih važnih aspekata. Na kraju, kada ste kvalitetno informirani donosite najbolju odluku za svoje zdravlje.